Ovaj vikend smo konačno ,nakon više od mjesec dana pobjegle u prirodu. S nama je bio i jedan dalmoš,naš Tbf, koji je želio na izlet iako pojma nije imao što ga čeka Tibor inače mrzi snijeg. A Marica je rekla da snijega biti neće. A Bjelolasica je na Hvaru. A možda su i u šumi. Naše pl.društvo „Matica-Zagreb“ već nekoliko godina organizira tradicionalni zimski uspon na najviši vrh Velike Kapele,Bjelolasicu ( 1534 m ) Iako nismo baš u nekoj top kondiciji okusiti Gorski Kotar zimi i pravi zimski uspon zvučalo je primamljivo . Why not? Iz Zagreba smo krenuli ranom zorom ,već u 07h. ( što je značilo ustajanje u 06h ali who cares..). Destinacija :Begovo Razdolje, najviše je naseljeno mjesto u Hrvatskoj,smješteno na zapadnim obroncima Bjelolasice na 1078 m n/v . Vrlo je jednostavno doći do BR, poluautocestom Rijeka – Zagreb, do izlaza Delnice, zatim putem Mrkoplja;put je jasno označen i u Mrkoplju postoji putokaz za Begovo. Od izlaza s poluautoceste do Begovog ima 20-ak km a mi stigosmo za 2 h. Nakon kratke okrepe i pripreme naš pohod je započeo ispred pansiona Planinski raj. Osim nas bila je još i ekipa iz PD Kamenjak iz Rijeke. Vjetar je nesmiljeno puhao a uz temperaturu ispod ništice , nismo ni krenuli a već smo se smrzli ko p....ingvini! Krenuli smo laganim korakom prema Vrbovskoj poljani ,gdje nas je dočekala okrepa organizatora. Duhoviti gospodin ,poznat po juhu h u uu uu glasanju, potočio nam je rakiju i (kuhani;)) čaj uz nezaobilazaznwe šale i pošalice . Vrbovska je poljana visoravan podno samog grebena Bjelolasice i ona je ujedno i mjesto gdje se spajaju putevi iz Razdolja i Tuka. Nastavak puta vodio nas je kroz šumu;puhanje je prestalo,sunce se pojavilo ,pale su i krasne fotke i bio je pravi gušt uživati u pravoj zimskoj idili. A onda je počeo uspon... Ispočetka lagana strmina je postepeno uzela maha i zadnjih 20tak min uspon je bio na granici alpinizma. Jedan komad puta zbog poprilične okomice i dubokog snijega morali smo se pridržavati uz uže kako bi što lakše savladali strminu. Ne preporučam onima koji imaju problema s akrofobijom ilitiga strahom od visine. Uz malo stajanja i fotkanja ,sreli smo i dečke iz GSS koji su nas informirali kako na grebenu opako puše a kasnije smo saznali da je temperatura bila čak -10°C . Ali kad smo se domogli grebena ,doživjela sam najjači vjetar u životu. Nisam mogla vjerovati da može tako jako puhati ! U jednom trenutku sam mislila da će me i otpuhati s planine . Ooooopako puhanje. Vrh Bjelolasice je na 1534m n/v i s njega se pružaju se jedinstveni vidici na Bitoraj, Risnjak, Snježnik,Velebit te čak Triglav i Grintavec. Put nas je dalje vodio vršnim grebenom do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić (1460 m/nv) Objekt je opremljen sa 16 ležajeva koji se po potrebi može i udvostručiti a starinska peć na drva nas je fino zagrijala te smo nakon ića i pića krenuli dalje. Dečki iz GSS su nam pokazali i svoje skijaške sposobnosti po zaleđenoj strmini. mislim,fakat ziher... Put je okomit kroz šumu bukvi,jele, gorskog javora i smreke. Tu je postalo zanimljivo,uz strminu i dubok snijeg spuštanje je postala prava avantura popraćena vratolomijama pojedinaca koji su čak i na stražnjicama prolazili dijelove puta. U masi planinara bio je i frendić Boris s bloga koji je sa svojim PD Kamenjak bio na pohodu. Na zanimljiv način smo se i službeno upoznali;pružajući mu ruku, izgubila ravnotežu i pala pa me čovjek morao čupati iz dubokog snijega. (oke,malo i preuveličavam da dobije na dramatičnosti,ne ) Krasan način za početak prijateljstva. Boris je simpa dečko ,rođen isti dan kao i ja. Ostatak puta smo malo razmjenjivali dogodovštine prošlih izleta a posebno zanimljiv bio je ostatak spuštanja. Boris, njegova frendica Ines i moi smo se doslovce dosklizali sa okomice držeći se ispod ruke,kao da šećemo Zrinjevcem a ne opakom vertikalom. ( opet malo dramatičnih efekata ) PD Kamenjak je imao drugačiji plan puta te smo se nakon spuštanja razdvojili a pošto smo mi ranije kretali za Zagreb , nismo pošteno ni pozdravili Kad smo se konačno spustili ,dalje smo šumskim putem nastavili do Vrbovske poljane te prema selu. A put nam je trajao beskonačno,nikad doći do sela. Kao da je netko rastegnuo šumski put ispremještajući borove.. Imala sam filing da hodamo satima . U selu nas je zaustavilo dvoje mještana i u čudu pitali da li smo mi ono jutros išli pješice na vrh Kad smo im potvrdno odgovorili ostali ljudi u šoku što smo uspjeli po tom snijegu,vjetru i hladnoći propješačiti sve to ,a po njihovoj računici nekih 28km. Vauuu ,bravo mi Nakon brzinskog ručka ( papali smo solidan grah) organizator je došao po nas s napomenom da krećemo za 5 min.! Tako da smo morali brzinski dovršiti ručak ,a ni kuhano vino nismo stigli popiti. To je ujedno i jedina zamjerka ovom savršenom danu provedenom u pravoj zimskoj idili. A kako je pohod tradicionalan ,uopće ne sumnjam da i 2009. nećemo istim putem cupkati gori –doli. I nadam se uzeti planinarske dnevnike koje smo ovaj put zaboravile Ma fućkaš i žigove, već ovog proljeća se vraćamo na mjesto zločina sa svom opremom |
< | veljača, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv