ponedjeljak, 28.04.2008.
mosor grebbening 2008. (..a da je bilo ne zakasniti)
 Mosorski treking,tkz.grebbening održan je ove subote ,kao druga utrka treking lige 08. Kako smo se u vrijeme Pašmanskog treka skitale Thailandom jedva smo dočekale ovaj grebbening kako bismo stavile u pogon nožice vesele. Organizator nam je sredio bus  koji nas je u petak iz Zagreba otpremio u Omiš ,što je vrlo pohvalno jer ne znam tko bi nakon utrke u poluinvalidnom stanju još vozio doma..Po dolasku u Omiš uslijedile su prijave i plaćanje kotizacije,dobili smo karte utrke i sretne i spokojne uputile se kod Mile na spavanac. Ove godine na grebbening se prijavilo stotinjak duša podijeljenih u dvije kategorije; ultra od 40tak km i light od 25km. Koliko ih se točno pojavilo na startu ne bih znala jer... Subotnje jutro, nakon obilatog doručka punog vitamina i inih stimulansa uputile smo se na start. Došle mi na omišku plažu i čudnog li čuda nema nikog   Mi smo uspjele zakasniti na start  Definitivno u našem stilu  Nekako mi se čini da nitko nije nikad promašio start utrke ali so what. Nismo se uopće zamarale tko je prošlu večer krivo povezao lončiće.  Susrele smo na plaži još dvoje isto tako smotanih potencijalnih natjecatelja koji su falili bus ali su osatli ispijati kavicu na plaži i vatati boju,jer dan je bio prekrasan. Naime,bus koji je prevozio natjecatelje kretao je s plaže u 9h a mi smo zabrijale da kreće u pola sata kasnije. No očito nismo bile ipak jedine lude!? A da je bilo proučiti upute temeljitije?  No ,sve smo pretvorile u zafrkanciju i nakon što nas je naš vozač M.B.( zatražio je anonimnost od autorice bloga op.a. ) prebacio do Sitnog Gornjeg do kojeg smo od dva puta uspjeli izabarti onaj duži,utrka je započela i za nas.  Sitno Gornje je planinsko poljičko selo na 590m /nv i planinarima služi kao jedan od najčešćih prilaza planini. Naravno o nekakvom plasmanu nije ni bilo govora jer sva ekipa bila je dobrano sat vremena ispred nas i uopće se nismo htjele opterećivati. Nama je na prvom mjestu bila želja da upoznamo Mosor i ne izgubimo se. Laganim tempom smo se uputile prema prvoj KT ( od ukupne 4 )  Puhala je lagana bura koja nas je lijepo propuhala jer smo,otišle u planinu bez odgovarajuće toplije opreme ( čak bi i rukavice bilo dobrodošle). Još smo pod dojmom toplijih krajeva i ne razmišljamo kako je kad bura odere svoje.  Prva KT bila je Giromettina vidilica na 1020m/nv.  Pred planinarski domom nas je dočekao Bojan,jedan od organizatora, sa simpatičnom dobrodošlicom:jeste li vi one koje su uspjele zakasniti na start...?  Zemljootvorise  Brzinsko fotkanje i nastavak penjanja prema vidilici. Usput susrećemo ekipu koja je bila u našoj light kategoriji i koja je zapravo punoooo zaostajala zaostalima kad smo ih mi sustigle. Mili se i nije pentralo na vidikovac pa smo se Jasna i ja brzinski zašprintale do gore ,precvikale karticu i još bržije spustile dolje. Nakon kratke okrepe u pl.domu U.Girometta uz buru koja je sve jače puhala krenule smo prema KT2, Koziku.  Kozik se nalazi na 1319m/nv i najviši je vrh istočnog Mosora a poznat je još kao Sv.Jure, po kapelici Sv.Jure na vrhu.  A do Kozika nikad doći... Nakon 3h hodanja i nakon što smo prestigle onu ekipicu s KT1 pune elana došle smo do vrha.  Hodati grotama i vrletima planine,grebenskin putem pod naletima jake bure predstavljalo je pravi izazov. I čudan je osjećaj; vidiš vrh ali nikako doći do njega. I stalno gori,doli i doli,gori. Kad nam je postalo prenaporno tu je uletila medica ,koja nam je i dobro došla da nas malo zagrije jer je bilo vraški hladno. Na vrhu pogled fantastičan.  Omiš na dlanu..  Susreli smo dvoje planinara koji su nam rekli da nas najgore tek čeka ali da smo za 3h sata u Omišu. Yeah right.. Naše patnje su tu tek započele. Spuštanje sa Sv.Jure bio je i najgori dio ove pustolovine. Trebalo nam je 2,5h po kamenju koje se ljuljalo i uz moje bolno koljeno jedva sam hodala a svaki pokret noge izazivao je bolini grč na licu  Odustat ću.Hoću.Neću.  Tako je jednom jedan treker kukao ali nije odustao. A ja i da sam htjela ,odustati nisam mogla. Uostalom tko bi me i spustio dolje? Stisnula sam zube i cupkala za curkama. Mila je bila zadužena za praćenje markacija,Jasna je brala šparoge a ja sam fotkala i vukla se niz planinu.  Kad su nas počeli sustizati ultraši koji su se spuštali trčećim korakom nismo mogle ništa nego pokloniti se tim ljudima. Svaka čast Kad smo se konačno spustile do crkvice sv.Ivana,KT 3 našoj sreći nije bilo kraja a živa kontrola nas je ohrabrila kako još stignemo i do Omiša u zadanom limitu. Iako je bilo već 19h a limit je bio u 20h mi smo se nadobudno,trčećim korakom uputile prema KT 4,spomeniku Mile Gojsalić .  Mila Gojsalić je po riječima naše dalmošice bila neka žena koja je tamo bacala neke bombe ,točnije 1530. se žrtvovala ušla je u barutanu te je digla u zrak zajedno sa šatorom Ahmed-paše i tako omogučila Poljičanima da pobjede brojnije Turke. Došavši do spomenika pogled na sat nas je vratio u realnost. Bilo je 19:45 i bez mog bolnog koljenom nije bilo šanse da završimo utrku u zadanom vremenu.  Pričekale smo našeg M.B. koji nas je poluizranjavane potrpao u auto i odbacio do Splita. A počela je i lagana kišica. Naš grebbening je završio za ovu godinu.  Iako nismo završile utrku ,prošavši najgori dio puta bile smo itekako ponosne na sebe. Nakon proglašenja i fine dalmatinske večerice svi smo dobili medalje ( za hrabrost) što je bio mali znak pažnje ali nas je itekako razveselio. Ipak nije bila mala stvar (skoro)završiti Mosor treking Prema riječima prisutnih iskusniji trekera on je jedna od najzahtjevnijih utrka . Iako je naša kategegorija light bila duplo kraća od ultre i iako nije bila orjentacijski teška teren Mosora jesam po sebi zahtjevan a posebno kad jurcaš gori doli pod zavjesom bure.  Izostao je tulum(rapskog se sa sjetom prisjećamo)što nam i nije palo preteško jer smo sanjale krevet i andole. Nedjeljno jutro je većina trekera provela na raftingu,a mi smo se odlučile za laganiju verziju jutra a i Cetinom smo već krstarile. Nakon prefinog ručkau maloj konobici u Dućama  i šetnje božanski lijepom i pustom plažicom potrpale smo se u bus i prije nego li su se dojmovi slegli već smo bile u Zagrebu. Što reći za kraj ? Sudeći po reakcijama ekipe koje je sudjelovala mnogima je staza bila malo too much i neki su se možda i precijenili pokušavši isfurati ultru. Naša light je bila sve samo ne light ali dalo se izdržati a gušt koji osjetiš kad se okreneš i shvatiš da si zaista pregazio to cijelo brdo neusporediv je.  Mi ,kao potpune početnice u ovom putujućem trek cirkusu i nismo baš mjerodavne davati komentare ali da se nas pita možda bi osim natjecanja koje je naravno poanta utrke trebalo pružiti i popratne sadržaje. Ideja raftinga npr.,sudeći po raspoloženju ekipe u busu, bila je pun pogodak.  Jer ono što ljude vuče na trke ,osim samog natjecanja jest i druženje,priroda i punjenje baterija jer nemjerljiva je koncentracija pozitivne energije koja kola tim utrkama.  Možda bi se tada našlo i više ljudi na startu što u konačnici čini dobro i organizatorima a i samim natjecateljima koji se bruse dolaskom žešće konkurencije. Ne znam ali znam da mi ovo sigurno nije zadnji put. Sve pohvale organizatorima koji su friški i još se moraju čeličiti a iako smo još jučer rekle kako nas Mosor više neće vidjeti ,danas je već druga priča. Noge bole,stepenice su najgori neprijatelj ali gušt je.. Mislim da smo zaražene trekingmanijom. Bio je ovo jedan,vrlo kvalitetan vikend. Živio medica team.  |
